Dragi moji,

nakon dužeg promišljanja, shvatio sam kako ovaj blog, poput mnogih drugih stvari u mom životu, stvarno više nema nikakvog smisla, a pitanje je da li je ikada imao. S tim u vezi, najavljujem brisanje istog u bližoj budućnosti. Ovaj post će stati neko vrijeme online samo da ljudima objasnim što se događa.

bilo mi je lijepo družiti se online sa pametnim ljudima. Hvala svima koji su me čitali. Ja ću vjerojatno još uvijek ići po vašim blogovima i komentirati, a ako ikad više pokrenem što svoje, čitamo se. U međuvremenu, stojte mi dobro i sretan vam bio život u ovoj našoj državici.

Danas sam odgovorio svoje pitanje iz svog prvog posta: "što će biti od ovog bloga?"


Ništa


hugz and kisses

B.

Za osobu koja puno priča, imam jako malo za reći u zadnje vrijeme.

Danas mi je bio zadnji dan na poslu, počinju moje pripreme za jednu od najvećih promjena u mom životu... ali o tome nekom drugom prilikom.

Ono što mi koliko toliko zaokuplja pažnju u zadnjih tjedan dana je situacija u New Orleansu i nevjerojatno traljavi napori Amerikanaca u pokušajima rješavanja krize. U danima prije uragana Katrina, pročitao sam na indexu i još nekim izvorima na Internetu kako se sprema veliki crnjak, kako bi oluja mogla pobit masu ljudi, kako će sve poplavit, razbit, kako će se proširit zaraze, leševi svuda itd, itd. Bilo je tu dosta opisa mogućeg užasa. Namjeravao sam o tome nešto i napisati i osuditi takav senzacionalistički pristup situaciji koja se još nije ni dogodila, te bezrazložno dizanje panike. Sada mi je drago što sam držao jezik za zubima jer, premda još uvijek mislim da je takav senzacionalizam negativan, situacija se pokazala puno bližom onome što je pisalo u tom tekstu nego situaciji kakvom sam je ja zamišljao: razbijene kuće, dosta štete, par desetaka poginulih, dosta ozljeđenih, dobro provedene akcije spašavanja, te tjedni hvale američkih medija na račun spasitelja, nacionalnog zajedništva i nepobjedivog ljudskog duha. Budimo iskreni pa priznajmo, pripisujemo mi Amerima svakakva zla, ali očekujemo da u njih doma neke stvari funkcioniraju gotovo besprijekorno.
Međutim... ovo stvarno nisam očekivao. Totalni raspad sistema na američkom tlu. Pomoć vlade kasni, čeka se na isporuku hrane, evakuacija ne štima, anarhija na ulicama... wow. Za očekivati je kako je ta slika koju dobijamo kroz vijesti također malo preuveličana, ali ipak, činjenica je kako Bush traži pomoć od Europske zajednice, a nude mu je i siromašne zemlje svijeta, pa čak i Iran, trenutno najzločestija zemlja u očima američkog vodstva. Sve u svemu, iznenađuje me ovakva slabost globalnog policajca.







Kad smo već kod Amerikanaca, čitam tako danas (opet na indexu) o navodno zabranjenom spotu MTVa (link na powerpoint verziju je ovdje). Ako je taj spot ikad postojao u ovakvom obliku onda mi je stvarno drago što je zabranjen. Kao, cijela poanta je da se uz poluupečatljive vizuale zapaljenih twinsa predstavljaju AIDS, glad i siromaštvo, u biti, kao veća zla nego terorizam. „The world united against terrorism. It should also be united against AIDS (hunger, poverty)“. Te tvrdnje su potkrijepljene brojkama pa se kaže kako je 2863 ljudi poginulo u twinsima, a 40 milijuna ljudi je zaraženo HIVom i slično.

Ok, odakle da počnem.

Za početak, ovakvo uspoređivanja ljudskih tragedija i uspoređivanje statistika je ne samo vrhunac neukusa, nego je i krajnje površno i netočno. Mislim, ako već uspoređujemo terorizam i AIDS, onda ne možemo uzeti teroristički napad 11. 9. s jedne strane, a broj zaraženih HIVom s druge jer nije broj poginulih u terorističkim napadima u svijetu 2863, već je puno veći, a isto tako tih 40 milijuna HIV pozitivnih nemaju svi AIDS. Drugo, ako se stvarno želi reći kako se svijet treba ujediniti u borbi protiv tih globalnih zala, zašto se pobogu spominje borba protiv terorizma u kontekstu 11.9. Jesu li SAD, Engleska, Italija i Poljska svijet??? „World united against terrorism“. Volio bih da mi gospoda iz tvornice coola objasne kako se to svijet ujedinio protiv terorizma nakon 11. rujna i napada na New York. Jesu li se ujedinili u Beslanu, u Španjolskoj, u Turskoj??

Ako je ovaj bijedni uradak vrhunac osvještenosti MTV generacije onda... jebiga. Spot na kojemu se kao kritizira američka vanjska politika u isto vrijeme govori kako se svijet ujedinio protiv terorizma kao posljedica napada na twinse, a svi znamo što je bio prvi potez te novoosnovane lige protiv terorizma: napad na Irak, državu koja nije imala veze s tim napadom, ali koja ima ogromne zalihe i izvore nafte. Nametanje demokracije i višestranačkih izbora narodu koji krepava od gladi i nema pojma što se događa. „Svijet ujedinjen protiv terorizma“ uspio je napraviti takvu grotesku od države kakva je današnji Irak da sam nekidan, vidjevši onaj pokolj na sprovodu kad je tisućinjak ljudi pregaženo u stampedu zbog straha od bombaša samoubojice, samo šutke okrenuo program jer mi je patnja iračkog naroda jednostavno dosadila.

MTVeva poruka je „Možemo riješiti probleme AIDSa, gladi i siromaštva, ako se ugledamo na to kako svijet rješava problem terorizma“.

Bravo MTV. I onda se čude kad ih ovaj dio Europe smatra glupima i neukima.

Kad smo već kod toga, ne znači li to kako ovo uopće nije kritika Bushove vanjske politike, nego upravo njeno odobravanje?

Ukoliko posjećujete religiozno moj blog svaki dan, skužili ste kako zadnjih nekoliko dana nije bilo ništa online jer sam kao radio mali redizajn. Ako ste stvarna osoba, a ne produkt moje mašte, onda ne posjećujete svaki dan moj blog, te niste skužili da nije ništa bilo online u zadnje vrijeme. Ipak, novi dizajn je tu, potrudio sam se napraviti nešto kul, tehnički dobro i estetski iznimno privlačno. Kako je taj plan propao, stavio sam ovo što sada vidite.

Majke mi, nema goreg osjećaja nego raditi na nečemu i truditi se napraviti to kako treba da bi na kraju shvatio da jednostavno nisi uspio. Ja imam jednu jako negativnu karakternu crtu zbog koje jednostavno mrzim poraz, tj. neuspjeh. Mrzim kad ne uspijem napraviti nešto kako sam zamislio.

Oh well, bilo kako bilo i ovo je valjda bolje od onog prijašnjeg izgleda.

Razmišljao sam i o eventualnoj promjeni koncepta cijelog bloga... ali o tome nekom drugom prilikom.

Čekaju me neke važne promjene u životu u bliskoj budućnosti, ne znam kako će se ovaj blogić uklopiti u to. Na trenutke mi je važan i uživam raditi na tom svom malom kutku online prostora, a na trenutke mi samo predstavlja opterećenje.

U svakom slučaju, ovo je novi look (ta daaa), a novi tekstovi će uskoro.

Prije par dana sam vidio na televiziji spot Damiana „Junior Gong“ Marleya, sina velikog Bob Marleya. Novi singl se zove Welcome to Jamrock i totalno mi je špica. Ej, fakat dobra pjesma. Na spotu je nekakav Jamaica ghetto i izgleda totalno užasno. A mali Marley?? Mali izgleda preopasno. Ima dreadlockse to koljena i izgleda ko' pravi tatin sin. Glasnik potlačenih, borac za bolje sutra, ovo ono...

Uvijek sam imao nekakav soft spot za takve stvari. Ono, ljudi koji dižu glas protiv nekakve nepravde, socijalne ili bilo kakve druge. Borci. Uvijek sam se pitao je li to pravi put, za razliku od ovoga kojim ja trenutno kročim. Poput mnogih ljudi po svijetu, mene zanimaju stvari poput istine iza kulisa događaja koji oblikuju svijet, selektivnog propuštanja informacija kroz medije, zavaravanja javnosti, bogaćenja najbogatijih, manipuliranja slabim i siromašnim narodima, itd. Svjestan sam postojanja svih tih crnjaka, znam kako svijet pokreće big business i big money, te kako su stvari poput poštenja, principijelnosti i nekakve teorije jednakih prilika za sve ljude ništa više od običnih bajki za nas iz srednje klase koji trebamo raditi i tako omogućiti život sustavu. Zašto onda, kao i ti ostali mog tipa, ja nastavljam raditi u sustavu i tako ga prešutno odobravam? Je li stvarno istina da srednju klasu pogone isključivo strah od siromaštva i obećanje bogatstva? Bi li se svatko od nas osjećao bolje kada bi odbacio taj sustav i postao nekakav samoprozvani borac za tu pravdu o kojoj slušaju teenageri u punk pjesmama? Nije uopće važno bi li se ta borba svela na marleyevsku glazbenu karijeru ili bi npr. mogla biti nešto malo radikalnije tipa selo u prašumi gdje svi treniramo u nekakvoj gerilskoj postrojbi spremajući se za rušenje kapitalizma.
Mislim kako je bunt i protest potpuno iskorjenjen u umovima zapadnog svijeta. Ako zanemarimo (kao što su to napravili političati i vlastodršci) proteste protiv rata u Iraku koji su istini za volju bili masovni, ljudi danas protestiraju uglavnom ako ne dobijaju dovoljno love na poslu. Ok, lažem, bilo je tu i antiglobalizacijskih protesta, a ti su stvarno bili žestoki. Ipak, ni oni nisu donijeli velike promjene. Nisu čak ni drastično podigli razinu svijesti o globalizaciji i njenim negativnim stranama. Danas ima više nepravde na svijetu nego ikada, a informacije o njoj su dostupne svima kojima se traži. Ipak, nema bunta. Mladi su smireniji nego ikada. Praktički ne postoje ideali. Pa i ovaj punk kojega sam spomenuo u prethodnom paragrafu... jeste li poslušali kakvu noviju punk (ako danas uopće postoji taj žanr) ili rock pjesmu?

„Cura me ostavila, život je sranje,
iskopala si mi srce,
jer ja sam emocionalno krhka osoba sa potrebama koje me nije sram priznati iako sam muško
umirem sam, treba mi potpora
jeee jeee
kujo vrati se!“

... ili se pjeva o tome kako je tulum bio zakon ili kako mu je dan bio loš ili se ne pjeva o ničemu samo se „cool“ riječi rimuju be ikakvog smisla. Nije to samo rock i punk, o čemu rapaju rapperi?

„Vozim dva merdža
puknem malu s leđa,
imam zlata na vagone
jebem ti mater slone
baki dao sam koke
pa su joj nosnice široke“

Joj, pa je li se itko osjeća loše na zapadu jer ga se laže u oči po cijeli dan?
Mislim kako ljudi nisu ništa više letargični nego ikada u povijesti, jednostavno im je taman dovoljno dobro da se ne bune, a informacije o nepravilnostima i nepravdi su skrivene kroz mainstream medije koje sponzoriraju vladajuće stranke ili veliki poslovi, tako da se danas ipak treba malo potrudit ako se želi nešto stvarno saznati. A ko' će se peglat s time kad treba ići na posao, zaraditi lovu za kupiti nove krpice i poći vani zabavljati se svaku noć jer kako reklame kažu „imamo samo jedan život“ „don't go for second best“ „ti zaslužuješ najbolje“ „ti imaš cijeli svijet na raspolaganju“ „život je jedan veliki party“...

Ok, ako sutra pođem negdje u šumu osnovat svoju gerilu... vjerojatno ću se preksutra vratit doma jer mrzim kad ne operem kosu ujutro i osjećat ću se glupo sjedeći na vlažnom kamenu u šumi sam. Još bi mogo pokupit kakvu upalu prostate

ALI

ako ne pođem nigdje sutra nego na posao kao i ostale prodane duše, barem će na ovom blogu ostat podsjetnik da sam se jedne večeri nakon pizze koja mi nije baš najbolje sjela osjećao cijeli opak i bio protiv trulog sistema.

evo vam za kraj samo nekoliko stvari na tu temu (trulog sistema zapada):
dokumentarci: Fahrenheit 911, Roger & Me, Bowling for Columbine (sva tri od michael moorea), Orwel Rolls in His Grave (o informacijama prezentirane kroz medije)
filmovi: THX1138, Fight Club (iako je navodno knjiga puno bolja),
glazba: System of a Down, Rage Against the Machine, Bad Religion, Marilyn Manson

System of a Down – Boom

As I laid there dormant, there was but one flicker of light at the far end of my cave that began to grew without warning until it blinded me with the power one could describe only as divine. Yes, dear reader, it was indeed - inspiration.

Kaže Ire da treba imat dobru prvu rečenicu pa ono...

Nego, idemo mi na temu današnjeg javljanja. Stvarno sam dugo bio potpuno nemotiviran za napisati bilo što, dok me danas moja tema nije pogledala sa naslovnice jedne dnevne tiskovine. Marilyn Manson.

Oni rijetki koji me stvarno znaju, znaju i kako sam svojevremeno bio zagriženi fan Marilyn Mansona. Stvarno, znao sam (i još uvijek znam) sve moguće tekstove, pjesme, analize njegovog rada, utjecaje, nabavio sam njegovu biografiju (Long Hard Road out of Hell) iz SAD-a pomoću nekih rodbinskih veza dok se ista još nije pojavila na ovim prostorima, ukratko, bio sam pravi obožavatelj. jednostavno sam se u jednom trenutku zainteresirao za njegov rad i što sam više otkrivao to me on više oduševljavao. Njegov rad, tj. njegove pjesme i poruke su bile prava kritika načina na koji je većina svijeta oko mene živjela kao i rušenje nekih „istina“ koje se nije smjelo osporavati u ovom ili nekom sličnom društvu. S vremenom sam postao istinski pobornik tog čovjeka i njegovog stvaralaštva. Uvijek su me napadali zbog toga, ako ne zbog nekakavih vjerskih i moralnih razloga, a onda zato jer su govorili kako je njegova glazba neoriginalna, kako mu band ne zna svirati, kako se fura na Alice Coopera, David Bowiea ili štotijaznam koga sve ne... i u svemu tome ima istine, ali nitko tada nije kužio o čemu se uopće u tom „projektu“ radi. Marilyn Manson uopće nije važan zbog glazbe koju je stvarao. Ok jest njegov band imao utjecaja na glazbenom polju, a Pogo i Twiggy, koji su bili njegovi glavni glazbenici tijekom zlatnog razdoblja albuma Antichrist Superstar i Mechanical Animals, su ipak „naučili svirat“ tijekom godina. Međutim, ne bi moderni rock/metal svijet propao da nije bilo njihove glazbe. Stvarnu vrijednost Marilyn Mansona stvorio je upravo njihov istoimeni frontman koji je od početka inzistirao na nečemu malo većem od običnog banda. Još od vremena kada su se zvali Spooky Kids, pružali su gledateljima i slušateljima potpuni performance, obično umjetnički dovoljno vrijedan da ga se ne otpiše kao bezglavo divljanje, a uz to i najčešće tematski jako aktualan i usmjeren prema, ili bolje reći protiv, raznih društvenih pojava i aktera, te ljudske prirode i slabosti . Kada je band izbacio prvjenac „Portrait of an American Family“, bilo je potpuno jasno da je Marilyn Manson ozbiljna kritika kako modernog kapitalističkog društva, tako i učmale i dvolične nazovi-Kršćanske zajednice, u kojoj se nekakve dogmama ocrtane vrijednosti čuvaju na papiru i ulici, a stvarni životi koji se vode iza zatvorenih vrata u sebi skrivaju pregršt devijacija i perverzija. Naravno, ovaj protest je ponajbolje mogao biti primjenjen na američko društvo, na koje se i odnosio.

Scenski nastup i razna pojavljivanja u javnosti su posebna priča, a vjerojatno i ključan element uspjeha ovog banda. Shock Rock, kako su mnogi krstili ovaj glazbeni pravac, upravo ima više veze sa nastupom i imageom, negoli glazbom. Naime, sve u vezi ovog banda je šokantno za tipičnog predstavnika kršćanskog društva od samog izgleda glavnog „protagonista“ preko imena članova banda (ime manekenke ili glumice i prezime serijskog ubojice kao dva tipična simbola američke kulture – glamur i strah), pa do riječi u pjesmama, službene robe sa znakom banda, te naravno šokantnih, nerijetko samodestruktivnih, ali uvijek impresivnih nastupa. Kako je i sam Marilyn Manson, rođen kao Brian Warner, natprosječno inteligentan čovjek, a uvijek je protiv njega bila masa koja je po pravilu glupa (jer masa ne može biti ništa drugo za razliku od pojedinca), njegova pobjeda u tom ratu je bila neupitna. On je samo nastavio dolijevati ulje na vatru i puštao javnosti da iz dana u dan dokazuje sve one negativnosti i slabosti zapadnjačkog društva koje je opisivao u svojim pjesmama. Održavao je svoje „bogohulne“ koncerte u prepunim dvoranama sa hordom ljudi koji su ispred zgrade protestirali i pravili budale od sebe, ali isto tako sa nemalim postotkom glupavih zaluđenih fanova koji su u njemu vidjeli nekakvog crnog mesiju i polagali u njega neizmjernu vjeru u vođenje. Takvi bi se izmjenjivali sa izlaskom svakog novog albuma, jer bi obično ovaj bio drugačiji od prethodnog, što bi se protumačilo kao „prodaja“.

Iako ne pratim njegov rad u zadnjih par godina tako pozorno kao prije, ovih dana mi je postalo očigledno kako još uvijek nije izgubio ono što ga je dovelo do statusa superzvijezde (jer upravo je on vratio taj kult rock superstara koji se izgubio 90ih kroz grunge i slične pravce), a to je sposobnost izazivanja burnih reakcije okoline samom najavom njegova dolaska. Iako je nastup ovog banda danas možda i malo mirniji u odnosu na čuvenu Dead to the World turneju kada je promoviran Antichrist Superstar, ozbiljno se govori o zabrani ovog najvećeg kocerta ove sezone u Hrvatskoj (22.08. Pula). Kaže naš vrli zakon kako policija smije zabraniti koncert „ako postoji na razlozima utemeljena vjerojatnost da bi održavanje javne priredbe dovelo do izravne i zbiljske pogibelji po interese i sigurnost Republike Hrvatske te do nasilja i drugih oblika remećenja javnog reda i mira, težeg kršenja javnog morala ili ozbiljnog ugrožavanja okoliša i zdravlja ljudi“. Ako se ta zabrana stvarno dogodi i to na inzistiranje tako smiješnih faktora kao što su „rovinjska udruga Oaza, Molitvena zajednica crkve Sv. Franje u Puli, ali i mnogih građana“ (Jutarnji list) onda mislim da stvarno nemamo o čemu više pričati u ovoj državi. Mi živimo u državi u kojoj nije problem slušati ništa osim Marilyn Mansona, čovjeka koji nema nikakve veze sa ovim podnebljem, dok je s druge strane ok biti fan Cece koja je žena i suradnik jednog od najokrutnijih ratnih zločinaca s ovih prostora. Poseljančivanje, zatucavanje i poglupljivanje mladeži nerijetko ne samo da je u redu, već se i potiče. S tim u vezi, zašto ne zabraniti i koncert najzločestijeg rokera na planetu. Ako se taj koncert održi, opet će biti puno bolesnika sa obje strane ograde, ali ako se ne održi, značit će to kako bolesnici s jedne strane u nas imaju moć donošenja odluka... što nikako nije dobro.


Nije taj čovjek nekakav plemeniti princ koji spašava mladež od dvoličnosti društva u kojem su rođeni. On itekako voli svu financijsku nagradu koju mu je karijera donijela, a činjenica je i kako je nevjerojatan narcis i egocentrik - prava zvijezda. Ali zbog svega prije napisanog, ovaj čovjek/band je jedan od najvažnijih proizvoda glazbene industrije i modernog društva devedesetih, pa i šire. Marilyn Manson je od sebe napravio zrcalo negativnosti modernog svijeta i dao društvu savršenog negativca kojeg se može okriviti za sve posljedice lošeg odgoja naše djece. Dabogda postojao jedan takav kad ja budem tata.